Putem natrag do Splita vidjelo se na svim sudionicima hodočašća da su pod dojmom svega viđenog. Ljudi su najviše ponosni, onda potreseni i, naposljetku, većina ih je razočarana. Posebno oni koji su prvi put u Vukovaru. Nitko se ne nada da je to stvarno tako bilo i da je to tako izgledalo. Naš suputnik Lujo je rekao: „Neka im Bog naplati učinjeno“. To nama katolicima može biti utjeha, Bog će im svima suditi prema djelima njihovim.

Dok smo prolazili kroz cijelu Slavoniju, čovjek se ne može ne zapitati – kako li je ova regija siromašna u Hrvatskoj? Siniša Glavašević je govorio da ako baciš dugme u tu zemlju, izrast će ti kaput. Koja je to ekonomska politika koja krivo vodi ovu zemlju? Zašto Vukovar ponovno nije grad zaposlenih i sretnih ljudi? No, nadamo se da će se u budućnosti ekonomska situacija ipak popraviti. Gdje je Hrvatska danas s Vukovarom? Nigdje. Vukovara na karti Hrvatske nema. Iskrsne 18. 11. svake godine i onda se opet izbriše. Novi gradonačelink se trudi i kažu da je napredak velik zadnjih godina. Neka samo tako nastavi.

Vukovarci znaju da su se sami i tada borili i da moraju i danas. I to vukovarski Hrvati. Srbi su ih izdali '91. i izdat će ih čim budu mogli ponovno. Borili su se protiv njih, palili njihove kuće, ubijali djecu i sada su se naši Hrvati tu vratili i od njih se traže da bezuvjetno oproste krvniku?! Isus nam u Bibliji jasno kaže: „Pogriješi li tvoj brat, prekori ga; ako se obrati, oprosti mu. Pa ako se sedam puta na dan ogriješi o tebe i sedam se puta obrati tebi govoreći: 'Žao mi je!', oprosti mu.“ No, ovdje krvnik nikada nije pitao za oprost, nije iskazao kajanje, niti uopće misli da je išta krivo učinio! Ako pita za oprost, Isus kaže da mu se oprosti, no ne da ne pita, nego mu je drago što je to učinio. Danas su se naši političari slizali sa Srbima.

Vojislav Stanimirović izjavljuje da su Hrvati počeli rat u Vukovaru i on je na vlasti s HDZ-om. Predsjednik republike se slizao sa predsjednikom Srbije koji našu zemlju tuži za genocid te ne želi dati popis gdje su naši nestali, popis koji znamo da ima. Naše heroje uhićuju za zločine počinjene na našem tlu i izjave iznuđene u logorima. Političari kolektivno pljuju po žrtvi Vukovara. Vukovarci su kao i svi domoljubi ogorčeni i osjećaju se prevareni. Nama se želi proturati bezuvjetni oprost i suživot, no kada su se te „razvijene“ zemlje iživljavale u povijesti na svojim žrtvama, to je ne dobro, nego poželjno. Masovne grobnice su diljem Hrvatske i u njima su redom Hrvati. Nema one u kojoj su Srbi.

Uspoređuju naš narod i Srbe kulturološki što je savršena ludost. Srbijanski vojnik je uništavao vjerske i kulturne objekte, mokrio po crkvama, na Ovčari rasporio trbuh trudnici u 6. mjesecu trudnoće, koristio kalež kao pepeljaru, poigravao se tijelima mrtvih civila, u zauzetim kućama s funkcionalnim zahodima nuždu su obavljali u kutu, a kuhali su nasred kuće u kotlu ispod kojeg bi izvadili parket, iako je peć postojala. Hrvatski vojnik nikada takvo nešto nije radio. JNA je vojska Jugoslavije koja je uništavala Vukovar i Hrvatsku. Ljudi sa zvijezdom na čelu ulazili su u grad i ubijali civile i branitelje. Toliko o crvenoj zv(ij)ezdi.

Danas u Vukovaru srbijanska djeca uče da su rat počeli Hrvati, da su na Ovčari ubijeni vojnici, da nema masovnih grobnica, da je Oluja zločinački pothvat i da su naši generali zločinci.

Odlazak u Vukovar je iskustvo preporođenja nakon kojeg potpuno drugačije gledaš na domoljublje i političare. Ipak, najviše ostaneš ogorčen ne na Srbe i JNA, nego na hrvatski narod i političare koje sve zaboravljaju i pljuju po vlastitoj žrtvi.

Zapamtite, da Vukovar nije uzeo tu žrtvu, tebe bi silovalo, tebe bi ubilo, tebe bi mučilo, tvoj bi sin bio nestao, tvoj bi muž bio u logorima...

„Tog 18. novembra 1991. pao je i poslednji bastion, poslednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru - vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar, nekada grad lepotan.“

Vojislav Stanimirović – član koalicije na vlasti u Republici Hrvatskoj