Noć je, 18. studenoga 2011. Na televiziji gledam film o Vukovaru. Gledam one strašne scene pa ponekad pogled prebacim na svijeću koja gori na balkonu.

Više sam razmišljao, nego li gledao film. Mislio sam u sebi – tko može biti tako okrutna i zla srca? Gaziti po Malom gradu, uništiti djeci djetinjstvo, rušiti obitelji i zamijeniti lijepe sunčane dane tmurnim, tužnim i krvavim danima, djecu zatvoriti u tamne i hladne podrume, ne puštati ih van... Život bez nastave, druženja i prijatelja...

Umjesto crkvenih zvona, pjesme ptičica, buke djece s ulice, čuju se velike, razorne granate. Svakoga dana grad je tonuo sve više u propast. Bolnica je bila puna ozlijeđenih, a parkovi i domovi razrušeni. Pitao sam se hoće li ta djeca ikada odrasti...

U tom silnom razmišljanju prekine me strašna buka iz filma. Neki zli ljudi išli su od kuće do kuće i odvodili starije muškarce. Sve su ih „strpali“ u kamion i odvezli u nepoznatom smjeru. U kamionu među očevima nastala je tišina. Odjednom je kamion stao, a očevi tužne i uplakane djece su izašli. Okolo su vidjeli samo pustoš i žutu ploču u daljini. Na njoj je pisalo „Ovčara“. Odmah sam ugasio televizor jer sam znao što slijedi. Pomislim – koliko je djece ostalo bez očeva... Potom se pomolim i zahvalim Bogu što danas nema rata i što danas djeca slobodno odrastaju i imaju bezbrižno djetinjstvo, a ne onakvo kakvo su imala djeca u Vukovaru...

Upalio sam radio i pustio pjesmu koju sam tiho zapjevao: „Iz majčinog krika sloboda se rađa i uskoro bijela zaplovit će lađa, do sunca. Iz krvi i bola niknut će cvijeće i nikada narod zaboravit neće Vukovar! Stoji grad!“

Dok sam pjevao, stajao sam iznad svijeće i pustio jednu iskrenu suzu koja pade na svijeću i ugasi je...

Nikola Šušnjar
VI. d, OŠ Mertojak, Split