Zarobljena sam na dan pada Vukovara, 18. 11. 1991. g. u zgradi na Olajnici u hodniku trećeg kata. Odveli su nas do Drvena pijace, gdje su odvajali Hrvate od Srba, muškarce od žena. Autobusima su nas odvezli na Velepromet. Oduzeli su mi sve što sam imala kod sebe, torbu, novac, imala sam 30.000 DM, zlato od cijele obitelji, sve što sam ponijela misleći da će nam poslužiti u spašavanju. Na Veleprometu su nas postrojili uza zid. (...) Uveo me u neku sobu, pokraj kreveta sam zapela za nešto što je izgledalo kao grob. Bacio me na krevet i silovao. Vrijeđao me, svašta je govorio, da je psiholog, cijelu noć me maltretirao i silovao, bilo je strašno.

Vani su neprekidno pucali i samo zahvaljujući tome oni ga nisu čuli kada ih je zvao da dođu i oni. (...) Ujutro me ponovno odveo u kuću koja je sigurno bila štab Vojislava Šešelja. Jedan me zatim odveo na kat te kuće u jednu dječju sobu, ta osoba je bila peder i na posebno perverzan način iživljavao se na meni. Nakon toga pozvao je još pet-šest pripadnika i oni su se jedan za drugim iživljavali na meni. Nije mi moguće ocijeniti koliko je to vremenski trajalo, a kada su konačno završili sa svojim iživljavanjem, preveli su me u drugu kuću u kojoj su bili paravojnici arkanovci. Taj dan silovali su me redom, sigurna sam njih dvadesetak. (...) Vojni policajci su nekako osposobili autobus kojim su nas prevezli u vojarnu.

Jedan dan Stanimirović (član hrvatskog Sabora i član koalicijske vlasti s HDZ-om 2003. - 2011. op.a.), Dokmanović, Hadžić, došli su u krug vojarne, pljuvali su nas i govorili da je ovo sveto srpsko tlo. Plakale smo i šutjele. Danima su nas mučili, noćima prijetili, ali sam uspjela da me više ne odvedu ni u jednu kuću.

29. 11. 1991. potrpali su nas u kamione i vozili preko Negoslavaca, gdje nas je čekalo domaće srpsko stanovništvo uz prijetnje i vrijeđanje, iz kamiona nismo smjeli izaći sve do Šida. U Šidu su nas držali cijeli dan u kamionima, nitko nije smio sići. Predvečer su nas vozili uz špalir četnika prema Sremskoj Mitrovici... Razmijenjeni smo 6. prosinca, nakon cjelodnevne vožnje raznim cestama, u Bosanskom Šamcu.... Kada sam se vratila u Vukovar 1998. g., odmah sam susrela počinitelja zločina Peru Krtinića, bojala sam ga se i dalje... O stradanju sam dala iskaz u državnom odvjetništvu u Vukovaru i u Društvu logoraša srpskih koncentracijskih logora, krim-policajcima koji su me došli saslušati u stanu... Nakon toga nikada me nitko nije pozvao. Nisam ostvarila nikakvu odštetu za stradanje i izvršeni ratni zločin nada mnom, nemam invalidninu... Imam osobnu mirovinu za zasluženi staž i godine života.