Zarobljena sam na dan pada Vukovara, 18. 11. 1991. g. u zgradi na Olajnici u hodniku trećeg kata. Odveli su nas do Drvena pijace, gdje su odvajali Hrvate od Srba, muškarce od žena. Autobusima su nas odvezli na Velepromet. Oduzeli su mi sve što sam imala kod sebe, torbu, novac, imala sam 30.000 DM, zlato od cijele obitelji, sve što sam ponijela misleći da će nam poslužiti u spašavanju. Na Veleprometu su nas postrojili uza zid. (...) Uveo me u neku sobu, pokraj kreveta sam zapela za nešto što je izgledalo kao grob. Bacio me na krevet i silovao. Vrijeđao me, svašta je govorio, da je psiholog, cijelu noć me maltretirao i silovao, bilo je strašno.
Vani su neprekidno pucali i samo zahvaljujući tome oni ga nisu čuli kada ih je zvao da dođu i oni. (...) Ujutro me ponovno odveo u kuću koja je sigurno bila štab Vojislava Šešelja. Jedan me zatim odveo na kat te kuće u jednu dječju sobu, ta osoba je bila peder i na posebno perverzan način iživljavao se na meni. Nakon toga pozvao je još pet-šest pripadnika i oni su se jedan za drugim iživljavali na meni. Nije mi moguće ocijeniti koliko je to vremenski trajalo, a kada su konačno završili sa svojim iživljavanjem, preveli su me u drugu kuću u kojoj su bili paravojnici arkanovci. Taj dan silovali su me redom, sigurna sam njih dvadesetak. (...) Vojni policajci su nekako osposobili autobus kojim su nas prevezli u vojarnu.
Jedan dan Stanimirović (član hrvatskog Sabora i član koalicijske vlasti s HDZ-om 2003. - 2011. op.a.), Dokmanović, Hadžić, došli su u krug vojarne, pljuvali su nas i govorili da je ovo sveto srpsko tlo. Plakale smo i šutjele. Danima su nas mučili, noćima prijetili, ali sam uspjela da me više ne odvedu ni u jednu kuću.
29. 11. 1991. potrpali su nas u kamione i vozili preko Negoslavaca, gdje nas je čekalo domaće srpsko stanovništvo uz prijetnje i vrijeđanje, iz kamiona nismo smjeli izaći sve do Šida. U Šidu su nas držali cijeli dan u kamionima, nitko nije smio sići. Predvečer su nas vozili uz špalir četnika prema Sremskoj Mitrovici... Razmijenjeni smo 6. prosinca, nakon cjelodnevne vožnje raznim cestama, u Bosanskom Šamcu.... Kada sam se vratila u Vukovar 1998. g., odmah sam susrela počinitelja zločina Peru Krtinića, bojala sam ga se i dalje... O stradanju sam dala iskaz u državnom odvjetništvu u Vukovaru i u Društvu logoraša srpskih koncentracijskih logora, krim-policajcima koji su me došli saslušati u stanu... Nakon toga nikada me nitko nije pozvao. Nisam ostvarila nikakvu odštetu za stradanje i izvršeni ratni zločin nada mnom, nemam invalidninu... Imam osobnu mirovinu za zasluženi staž i godine života.
| < Prethodna | Slijedeća > |
|---|
Svete Mise
Nedjeljom: 9:00, 11:00, 19:00 sati.
Radnim danom: 19:00 sati.
Subotom: 7:00 sati.
Blagdanom u tjednu: 9:00 i 19:00 sati.
Pobožnosti
Svete krunice: svakim danom pola sata prije večernje sv. Mise.
Klanjanje i blagoslov s Presvetim: četvrtkom poslije večernje sv. Mise.
Križnog puta (samo u Korizmi): petkom i nedjeljom pola sata prije večernje sv. Mise.
| ponedjeljak: utorak: četvrtak: |
8:00 - 10:00 sati 16:30 - 18:00 sati 8:00 - 10:00 sati |
| petak: | 8:00 - 10:00 sati 16:30 - 18:00 sati |
Za naše radnike to je veliki uspjeh, jer puno dana nisu mogli ništa raditi zato što je padala jaka kiša, a i sve se radi ručno, bez strojeva. Pa se prvih dana samo kopalo, kopalo i kopalo kako bi se[…]
Htjeli smo doći u Ruandu vidjeti gorile, ali nikako nismo mogli naći nekakve informacije o putovanju u tu afričku zemlju. Na televiziji smo vidjeli emisiju o Franjevcima u Ruandi i na internetu našli članak o fra Ivici. Tako smo i[…]
Dovoženjem kamiona punih kamenja i kopanjem temelja u petak je više od 50 radnika započelo izgradnju srednje škole u Kivumuu u Ruandi. Time se, praktički, četiri mjeseca nakon objavljivanja knjige "Naš čo'ek u Africi" novinarskog i bračnog para Željka Garmaza[…]
Za dobivanje bioplina, mi koristimo stajsko gnojivo od naših krava, ali i „otpad“ iz dvanaest toaleta koje smo izgradili u krugu škole. Sve to povezano je sa velikom cisternom, koja je ukopana u zemlju, veličine 35 kubika. Otpad se tu[…]
Novinari i supružnici Maja Sajler Garmaz i Željko Garmaz nakon putovanja u Afriku napisali su knjigu Naš čo'ek u Africi. Ono zbog čega se Maja i Željko uvijek rado vraćaju u Ruandu su – fra Ivica, djeca i mještani Kivumua.[…]
Kad su me prije više od godinu dana moji dragi prijatelji i supružnici Željko Garmaz i Maja Sajler Garmaz kontaktirali najavljujući dolazak u Ruandu radi pisanja knjige o meni i misionarstvu hrvatskih svećenika u istočnoj Africi, odgovorio sam im kao[…]
![]() | Danas | 164 |
![]() | Ovaj mjesec | 3730 |
![]() | Sveukupno | 101655 |