Sivo nebo koje nas je dočekalo u Anconi pomiješano s neugodnim mirisima koji su se širili lukom nisu nimalo olakšavali naše stajanje u redu za prolazak kroz carinu, a baš kao za inat kiša nije prestajala. Obavljanjem i tih posljednjih formalnosti mogli smo mirno nastaviti vožnju prema Asizu, ali i na tom putu su nas zbog radova preusmjerili s autoceste na sporednu cestu među nama popularno nazvanom Gata. Oni koji znaju konfiguraciju navedene „ceste“, bolje rečeno puteljka, shvatit će kako nam je veselo bilo.

Prijepodne smo stigli u Asiz. To je grad u talijanskoj pokrajini Perugi u regiji Umbria. Smješten je na manjoj planini Asi po kojoj je dobio ime. Grad je najpoznatiji kao rodno mjesto sv. Franje koji je u gradu osnovao franjevački red 1208. godine, te sv. Klare (Chiara d'Offreducci), osnivačice reda klarisa.

Tu smo imali dva cilja: prvi je Bazilika svete Klare (Basilica di Santa Chiara) s masivnim lateralnim kupolama, rozetama i jednostavnim gotičkim interijerom. Njena izgradnja započeta je 1257. godine. Bazilika sadrži kriptu sv. Klare, freske i slike iz 13. stoljeća.

Drugi cilj bila je Bazilika svetog Franje Asiškog koja je UNESCO-va svjetska baština zajedno s franjevačkim samostanom Sacro Convento. Sastoji se od donje i gornje crkve (Basilica inferiore e superiore) koje su započete netom nakon njegove kanonizacije 1228., a dovršene 1253. godine. U donjoj crkvi se nalaze vrijedne freske kasnogotičkih slikara Cimabuea i Giottoa; dok su u gornjoj crkvi freske s prikazima života sv. Franje, prije atribuirane Giottou, a danas Cavalliniju iz Rima.

Nakon obilaska, razgledavanja, fotografiranja i kupovine suvenira, vraćamo se prema autobusu i nastavljamo svoj put prema Rimu planirajući doći u popodnevnim satima i obaviti razgledavanje barem dvaju znamenitosti kako bi koliko-toliko rasteretili tempo koji nas je čekao naredne dane.

Nastavljajući put imamo na umu da moramo pronaći "check point" i to kako bismo platili određeni iznos za ulazak i boravak u Rimu. Ima bit da se u njih i zrak naplaćuje. Naša vjerna suputnica Đurđa strpljivo nas navodi do cilja, a tu uskače i jedan ljubazni Talijan (hvala i ovim putem) koji nas nakon poduže potrage dovodi do prvog check pointa koji, gle čuda, ne radi, jer je Uskrsni ponedjeljak.

Iako razočarani, nastavljamo put u vedrom duhu jer je većina hodočasnika na godišnjem odmoru, odmoru od škole, faksa i samo nam je na pameti ona: "Ništa mi neće ovi dan pokvarit..."

Naš idući check point, nezaboravnog imena Roma Aurelia, pronalazimo relativno brzo pa smo se na istom parkirali i pričekali našeg šofera i don Vjencu da izbroje te euriće kako bi mogli napokon ući u Rim.

Obojica se vraćaju veseli jer su završili s formalnostima i baš kad nam je preostalo samo upaliti autobus i krenuti dalje - autobus se ne može upaliti. Nastaje zbrka, metež... Neke cjelokupna situacija čini nervoznima, nekima je sve to skupa zanimljivo i smiješno dok drugi vide savršenu priliku za zapaliti još koju cigaru. Muški se dio ekipe na čelu sa šoferom povlači oko busa, ispod njega i razglabaju o mogućim uzrocima, ali jedno je sigurno: autobus se ne može upaliti ni pokrenuti. Budući da se počinje osjećati nervoza ,bilo je prijeko potrebno da na scenu opet stupe oni "domaći proizvodi" s početka priče. Posebno atraktivna bila je popularno nazvana "imocka žbrlja" uz hit parolu: daj jednu lozu da ubije nervozu!!

Don Vjence naziva naše časne kod kojih trebamo odsjesti, a one dolaze u rekordnom roku i u svoja dva automobila potrpavaju apsolutno sve naše stvari: kufere, torbe i kese tako da su njihova auta bila doslovno bez prostora za čačkalicu. Mi ostajemo na tom kolodvoru s uputom da čekamo par sati i da se ukrcamo u vlak koji nas treba dovesti do centra. Na kolodvoru je sve samo ne dosadno. Kao pravi Dalmatinici okupirali smo klupice, raskomotili se i poveli pjesmu koja nije prestajala par sati tako da se cijela ta sitaucija pretvorila u najveseliju večer koja se svima urezala u pamćenje.

Ipak svi su valjda smentuli s uma da je Uskrsni ponedjeljak pa da su i linije izmjenjene što i mi shvaćamo kada nam ni do 9 sati navečer ni jedan vlak nije došao.

Tu opet ulijeću časne koje u svoja auta ukrcavaju određeni broj ljudi dok ostatak ide s 4-5 taxija.

Na odredište stižemo oko 10 sati. Hodočasnička kuća Casa per ferie Cristo Re smještena je na Piazza Caprera 2. Tu nas čeka večera, upoznavanje s časnima (od kojih su čak četiri Hrvatice) i smještaj po sobama. Budući da se u sobama nije smjelo pušiti, bilo nam je pravo otkriće da soba broj 4 ima veliki balkon s pogledom na Piazzu i fontanu ispred koje se skuplja omladina (žiža), pa odmah ta soba dobiva naziv: Mali Cafe (Krizni stožer).

Već umorni od puta, spremamo se na spavanje kako bi sutra izdržali naporni tempo, a jedina misao je da nam autobus ne bude provaljen ili nešto slično...

Ipak sutra stižu loše vjesti...