O župi...

Naša Župa sv. Josipa osnovana je 1. rujna 1991. g. Nastala je od dijela Župe Srca Isusova na Visokoj te dijela Župe Gospe od Milosrđa na Žnjanu. Prvi župnik novoosnovane župe bio je don Ivan Čotić.

Uz razumijevanje gradskih vlasti župi je dodijeljen prostor protuatomskog skloništa dječjeg vrtića, prostora oko 150 četvornih metara koi je župnik brzo uredio postavivši pomični drveni oltar, svetohranište, sliku sv. Josipa i veći križ, što je bilo dovoljno da 15. prosinca 1991. g. bude rečena prva župna misa. Evo što je o prvoj svetoj misi zapisao tadašnji župnik don Ivan Čotić:

„U 15 sati o. nadb. mons. Ante Jurić slavio je u protuatomskom skloništu dječjeg vrtića u Doverskoj bb prvu sv. misu. Bilo je prekrasno, ugodno zimsko poslijepodne. Da je sklonište bilo dvostruko veće, ne bi mogao stati sav svijet koji je došao na prvo misno slavlje na Mertojaku!“ Za prostorije župnog ureda poslužio je prostor u iznajmljenom prizemlju stambenog nebodera.

Župna crkva svetog Josipa počela se graditi pet godina poslije osnivanja župe. Temeljni kamen blagoslovljen je 12. rujna 1996. g., a već 12. rujna 1997. g. bila je blagoslovljena i crkva te u njoj rečena prva sveta misa koju je predvodio nadbiskup Jurić.

Idejni projektanti crkve bili su Neno Kezić i Eugen Širola. Crkva s pjevalištem ima 400 četvornih metara, a uz nju je zvonik s dva zvona visok 34 metra. S crkvom je povezan i pastoralni centar koji čine stan za župnika i druge potrebne prostorije (župni ured, dvorane...). Na području naše župe živi oko 10 000 stanovnika.

Vratimo se na početke...

Govoreći o našoj crkvi mnogi od nas imaju pred očima samo naše veliko, novosagrađeno zdanje okruženo zelenilom parka. Kao da zaboravljaju što je tom zdanju prethodilo i s kakvim se odricanjem i radom, ali i veseljem i radošću, do njega došlo. Pa vratimo se malo na početke...

Osnivanje župe i gradnja crkve odvijali su se u specifičnim uvjetima. Bilo je vrijeme rata, vrijeme borbe za neovisnost Hrvatske. Baš ono vrijeme kada su mnogi očevi i majke dolazili u crkvu moliti se za svoje sinove, žene za muževe, a baš kao da je tako moralo biti, naša crkva je tada svoje mjesto dobila u prostorijama protuatomskog skloništa koje je i svojim izgledom svakodnevno podsjećalo na agoniju hrvatskog naroda. Cijeli narod disao je kao jedno, a zajedništvo se osjećalo naročito u građenju hrvatskog identiteta te isticanju hrvatskih simbola.

Katolički duh oduvijek je bio prisutan u hrvatskom narodu, ali odlazak u crkvu, molitva i hrvatske pjesme bili su razlozi zbog kojih se neki nikada nisu vratili kućama! Baš zbog toga i stanovnicima Mertojaka gradnja naše crkve nije bila samo puki građevinski projekt, samo nova građevina u kvartu. Bila je ona nešto više! Bila je simbol pobjede za sve one koji su za Hrvatsku darovali živote, a zahvaljujući njima mogli smo početi slobodno i bez straha živjeti svoju vjeru.

Na prvi raspisani samodoprinos za izgradnju crkve (konac travnja 1993. g.) prijavilo se 1150 osoba! Idućih godina i sama sam bila svjedokom zajedništva, poleta i radosti koji su vladali zbog izgradnje crkve oko koje će se okupljati jedna živa zajednica. Do tada su u crkvi bili osnovani: mješoviti pjevački zbor, VIS Agnus, Dječji zbor, Župno pasoralno i ekonomsko vijeće, razne molitvene zajednice te je održavan vjeronauk za sve uzraste.

Nije trebalo dva puta pozivati da se odazovu svi oni koji su bili voljni pomoći u čišćenju, prenošenju, slaganju, pranju, peglanju i svemu što je bilo potrebno. Nije bio problem ni pjevati bez grijanja, ni prati i peglati ministrantske haljine, ni čistiti nekoliko puta tjedno. Jedno posebno ozračje vladalo je u svima, a dan posvete i prve župne mise dočekan je kao nešto najdragocjenije. Nakon toga uslijedile su mnoge župne mise, slavlja, pričesti, krizme, vjenčanja. Drugim riječima, župa se „uhodala“, a 2003. godine dobili smo i novog (starog) župnika don Vjenceslava koji je nastavio s uređenjem crkve i pastoralnog centra.

A onda...

Kao da su se svi uspavali, kao da su svi sve uzeli zdravo za gotovo. Broj davatelja doprinosa pao je na poraznih 112. Danas, 15 godina nakon rata, nitko ne može reći da je teže odvojiti 2 posto nego u ratnim previranjima, u srcu ratne 1993. godine, najtežih godina kada je na Mertojaku 1150 ljudi potpisalo samodoprinos.

Naša crkva je sagrađana, ali ne i dovršena! Evo samo nekih od zadataka koji nas čekaju:

• ove godine crkva je izvana obojena, što bi bilo prijeko potebno učiniti i iznutra budući da je zadnji put obojena 1997. godine.
• u crkvu je potrebno staviti klupe
• urediti prizemlje crkve za razne sadržaje od kojih bi i župljani i crkva imali koristi
• srediti okoliš: velika skalinada, rasvjeta, kamen, hortikultura (pogledati okoliš crkve na Viskoj ili na Žnjanu)
• urediti predvorje pastoralnog centra

Naša crkva mora u punom smislu biti Crkva, s velikim slovom, što označava živu zajednicu vjernika. Župna crkva samo je mjesto, ali neophodno i prijeko potrebo mjesto za realizaciju potreba naše zajednice i duhovnog života.

Zato se sjetimo motiva iz kojih je naša crkva građena, sjetimo se uvjeta u kojima se gradila te da smo bili poznati kao tada jedina crkva u Hrvatskoj koja se gradila samodoprinosom župljana!

Nemojmo sada odustati kada smo blizu cilja, nego dovedimo naš zajednički projekt do kraja!!!